Tri sata posle ponoći (VIDEO)

UŽICE – Nevolja nas se tiče samo kad je naša, pokazuje dugogodišnje iskustvo Marka Jašovića, šefa Odseka za suzbijanje opšteg kriminala i dugogodišnjeg inspektora u Policijskoj upravi u Užicu. Možda je upravo to jedan od razloga što je Marko kroz pisanje knjige “Tri sata posle ponoći” poželeo da ukaže na zlo koga nismo svesni. Progovorio je u svoje i ime svojih kolega, a sebi uz crtanje i trčanje, obezbedio još jedan vid terapije koja leči od misli o svojoj i tuđoj nevolji.

Marko Jašović, šef Odseka za suzbijanje opšteg kriminala u Policijskoj upravi u Užicu, prethodno je bio inspektor za maloletničku delinkvenciju, ali i inspektor za krvne i seksualne delikte. Marko je i pisac knjige “Tri sata posle ponoći”, a pripovetke u njoj su nastajale u trenucima kada je osećao potrebu da nevolje koje ga opterećuju podeli sa nekim.

„Tri sata posle ponoći predstavlja vreme kada su zle sile najaktivnije. To je vreme koje je sušta suprotnost onom vremenu kada je prema hrišćanskom vremenu Isus preminuo u tri sata popodne. Zašto tri sata posle ponoći? Pišući dotakao sam se tematike satanističkih sekti, a poznato je kako njihovi pripradnici rade sve što je u suprotonsoti sa hrišćanstvom i žele da izvrgavaju ruglu najmasovniju religiju na ovim prostorima. Time sam želeo da dočaram nit koja se provlači kroz svaku pripovetku, a to je ljudsko zlo, zajedno sa ljudskom mukom“, kaže Marko.

Likovi u knjizi su oni koji za sobom  vuku breme, samo njima vidljivo, na koje mnogi upiru prstom, bez razumevanja i saosećajnosti. Tu su i oni koji su za većinu nevidljivi, kaže Marko. Čitaocu nije uvek prijatno uz ovu knjigu, koja nudi otrežnjenje. To dobro razumeju i Markove kolege, koje su ga podržale, jer je progovorio i u njihovo ime.

„Kad god nešto pribeležim ja osetim privremeno olakšanje. Pri čemu moram da naglasim da, koliko god vremena proteklo od proživljenog stresa imam tu sposobnost da ga do detalja reprodukujem pišući.  To govori u prilog činjenici da je o problemima koji nas muče neophodno govoriti makar i kroz pisanu reč, jer najviše nas bole one reči koje nismo izgovorili“, priča Marko.

Ono što nije izgovorio, Marko crta, tako je nastala i naslovna strana njegove knjige. Ako ne crta, terapiju pronalazi u trčanju, jer kaže da čovek na startu I nacilju maratona- nije isti.

„Sve te loše stvari sa kojima imam neposredna dodir radeći posao kao i sve moje kolege ostaju trajno u nama postajući vremenom deo naše ličnosti. Neophodno je da ih kanališemo. Najbolje je kada s nekim razgovaramo, a u nedostatku adekvatnog sagovornika dobro je popričati sa samim sobom, da li to bila napisana reč, neki crtež ili pretrčani kilometri“, zaključuje Marko.

Tačka na kraju jedne priče predstavlja početak neke nove, kaže Marko. U skladu sa tim, već nekoliko godina je radio na noveli, koja je svojevrsni nastavak nekih priča objavljenih u knjizi “Tri sata posle ponoći”. On nastavlja da ukazuje na zlo, jer veruje da je dobro tada vidljivije.

You may also like...