BJELICA, KRSTIĆ, TEODOSIĆ U UŽICU: Košarkaška elita na oproštaju Nikole Otaševića

UŽICE – Koliko vredna govore imena koja će, u slavu njoj, okupti 30. juna u Užicu na oproštajnoj utakmici Nikole Otaševića (37). Od igrača koji će se pojaviti na parketu „Velikog parka“ mogla bi da se sastavi vrhunska evroligaška ekipa.

Krase ga druželjubivost, komunikativnost, avanturistički duh, intuitivnost, velika odanost u prijateljstvu kao i upornost i istrajnost ka ostvarivanju postavljenih ciljeva. Spada u red osoba koje nisu sklone povlačenju i odustajanju. Istrajan i energičan igrao je punih 20 profesionalnih sezona, strpljivo gradio i izgradio košarkašku karijeru, na kojoj sada mnogi mogu da mu zavide.

Seniorsku karijeru započeo je 2000. godine u ekipi Beopetrola. Usledile su dve sezone u niškom Ergonomu, po jedna u Zdravlju iz Leskovca i OKK Beogradu. Sezonu 2006/07. proveo je u Anvilu iz Vloclaveka sa kojim je osvojio Kup Poljske. U podgoričkoj Budućnosti bio je četiri sezone (2007. -2011.) Sezonu 2011/12. je proveo u Hemofarmu, a narednu je započeo u Slobodi iz Užica. U 2012. prešao je u MZT iz Skoplja, sa kojim je osvojio duplu krunu 2013. Godine. U finalu nacionalnog kupa 2014. Otašević je doživeo težu povredu kolena i prinudno okončao sezonu. U 2014. potpisao je za valjevski Metalac . Tokom sezone 2015/16. igrao je za užičku Slobodu, u 2016/17. bio je igrač Temišvara, a od sezone 2017/18. ponovo je igrač Slobode.

Svih ovih godina odolevali ste iskušenjima, ne pogazivši ni sebe ni druge. Ponekad na vrhu, ponekad u blizini tog vrha, ali uvek dosledni sebi i svojim ubeđenjima. Kakav je osećaj sada kada ste odlučili da okončate košarkašku karijeru?
-Dugo je trajalo. Počeo sam da treniram 91 godine, i onog trenutka kada sam shvatio da ne mogu igrati više na onom nivou na kom sam igrao, odlučio sam da se pozdravim sa aktivnim igranjem. Ne želim da ukaljam sve dobro što sam do sada postigao. Počeo sam u Plej offu kod Sretena Đurića i kod Aca Aćimovića. Bio sam drugi razred osnovne škole kada je moj stariji brat Vasilije počeo da trenira košarku. Išao sam da gledam treninge. Na jednom treningu nedostajao im je igrač pa su mene ubacili. Postigao sam osam poena. Zavoleo sam košarku i ta ljubav traje i danas. Posle Plej offa prebačen sam u KK Užice i prvi put zaigrao seniorsku košarku. Kompletna generacija prešla je u seniorski tim, Slavko Stefanović , Ivan Kuburović, Dragan Ćitić, Petar Todosijević. Potpomognuti sa nekoliko iskusnijih igrača, Slavenkom Marićem, Miroslavom Neškovićem, pokojnim Dejanom Piletom Bogojevićem, počeli smo da igramo Drugu srpsku ligu iz koje smo ušli u Prvu srpsku. Treniralo se dva puta dnevno, počeli smo da primamo stipendije, pa zbog toga tu 99. godinu računam kao početak profesionalnog bavljenja košarkom.

Nikola Otašević

 

Od svih klubova gde si ste igrali, koji vam je ostao u najlepšoj uspomeni?
-Imam stvarno mnogo lepih uspomena. Sećam se one godine kada smo sa juniorskom ekipom Užica osvojili juniorsko prvenstvo Jugoslavije i Srbije. To su mi najlepše uspomene jer sam titulu osvojio sa klubom u kom sam ponikao. Kroz igračku karijeru najlepše mi je bilo u Budućnosti iz Podgorice gde sam bio četiri godine. Poslednjih šest meseci sam bio i kapiten, što se nije desilo u istoriji kluba da neki Srbin u Crnoj Gori bude kapiten. Voleli su me ljudi i ostao sam baš u dobrim odnosima sa njima. Nedavno su me zvali na utakmicu Budućnosti u Evroligi i navijači su me pozdravili burnim aplauzom. Još uvek me ljudi tamo vole, isto kao i u Skoplju gde sam u MZT-u proveo dve godine. Ta dva kluba su mi najviše ostala u srcu.
A gde je bilo najteže?
-Bila je to jedna sezona u Hemofarmu, u Vršcu. Imali smo odličnu ekipu i trebali smo možda da stignemo do fajnal fora, a mi smo se na kraju borili za opstanak u ABA ligi. Ne znam kako bih opisao tu sredinu! Tamo je sve lepo, nema nerviranja, pritisaka. Nisam navikao tako da funkcionišem. Pobediši, izgubiš njima je isto. Nisam se snalazio u takvoj sredini, iako su uslovi za rad u klubu bili neverovatni.
Važite za igrača koji na svakoj utakmici ostavlja srce na terenu!
-Kažu da imam neku energiju koju umem da prenesem na druge igrače. Sećam se da su se u Podgorici svi plašili da igraju protiv nas. Ne zato što smo bili najbolji igrači, već zato što smo bili srčani na terenu, bacali se za svaku loptu. Nije bilo utakmice da mi pre početka ne priđe plejmejker protivničke ekipe i ne kaže „možemo li da se dogovorimo, nemoj me napadati neću ni ja tebe!“ Na to odgovorim:“ Pa dobro šta bi bilo da ja kažem tebi nemoj da šutiraš trojke“! A on je njihov najbolji trojkaš. Jednostavno moraš igrati na visokom nivou i odbranu i napad. Danas igrači hoće samo da daju koš, neće niko da igra odbranu, niko da se baci za neku loptu. To ranije nije bilo, ako se ne baciš za loptu odmah izlaziš na klupu.

Šta Vam je svih ovih godina bila zvezda vodilja?
-Svi u porodici su mi partizanovci. Otac prati fudbal, košarku, i pogodilo se da smo gledali Partizan 92. godine kada je osvojio titulu prvaka Evrope. U dramatičnom finišu utakmice crno beli su trojkom Aleksandra Đorđevića dve sekunde pre kraja stigli do pobede protiv španske ekipe Huventud i osvjili titulu. Voleo sam košarku i ranije, ali sam od tog trenutka hteo da jednog dana i živim od košarke. U osnovnoj školi kada bi me nastavnica pitala šta ću biti kad porastem, moj odgovor je uvek bio košarkaš! Niko nije verovao da ću jednog dana stvarno živeti od košarke i da ću biti uspešan košarkaš. Posebno što sam bio nizak u odnosu na ostale igrače, ali sam svojom upornošću sve nadoknadio. Sećam se i priprema reprezentacije gde je jedan trener, neću reći njegovo ime, rekao igračima da moraju da se trude, treniraju i da će samo tako jednog dana postati igrači, pa možda će čak i on. I pokazao na mene. Posle jedno desetak desetak godina dolazim u Kragujevac da igram utakmicu ABA lige sa Budućnosti i izvodim loptu. Taj trener sedi u publici, okrenem se i javim mu se. Tek toliko da zna da sam postao košarkaš iako on nije verovao.
Ima dosta talentovane dece koja žele da treniraju košarku. Šta biste njima poručili?
-Najvažnije je da ne budu roditelji ambiciozniji od njih. Da bi postao dobar košarkaš nije dovoljno samo sat i po treninga pre podne, i isto toliko popodne. Moraš da radiš na individualnosti, da imaš dosta odricanja. Za 12 godina školovanja bio sam samo na jednoj ekskurziji i to u osnovnoj školi. Nisam odlazio na more, na rođendan i na druga slična okupljanja. Ne zato što nisam hteo, nego zato što nisam imao vremena. Iašao sam na treninge, kampove, radio na sebi. Sve se to jednog dana isplatilo.

Otašević u meču Partizan-Sloboda

Šta ti je košarka donela?
-Pored finansijskih stvari i nekretnina košarka mi je omogućila da steknem dosta prijatelja iz sveta sporta iz svih država u kojima sam igrao. Košarka mi je dosta toga donela, odnela mi je samo malo zdravlja (smeh), jer stvarno kad si profesionalni košarkaš dolazi do trošenja mišića, kostiju. Imao sam sreću da do 32. godine nisam imao ni jednu povredu. A onda mi se desila povreda ukrštenih ligamenata, a desila se kada sam bio najspremniji, u finalu Kupa, na dva minuta do kraja utakmice. A kažu da se igrač povređuje zato što nije fizički spreman. Ali na kraju, kad podvučeš crtu, shvatiš da je sve to bilo lepo. Ta tenzija i živci koji ti ne daju da spavaš noć pred utakmicu, te utakmice koje si igrao bolestan ili sa otečenim zglobovima (ali da niko ne vidi), ta nerovoza dok sedi na klupi, taj osećaj kad pobediš ili kad izgubiš utakmicu, taj osećaj kada te ljudi podržavaju sa tribina, taj osećaj u svlačionici pre i posle utakmice… ma sve to zajedno je košarka i sve to zajedno je za mene smisao života.
Koliko ste emotivni pokazuje i video iz Poljske, koji još uvek kruži internetom:
-Prvi put sam otišao u inostranstvo. Nisam imao nikoga sa kim bih mogao razgovarati, deset meseci nisam išao kući, srušio mi se ceo svet, svega mi je bilo preko glave. I tako je nastao taj video gde sam imao tu neku ispovest. Dosta ljudi je to gledalo, bilo im je simpatično, ali meni nije. Sada se i ja nasmejem kada ga vidim. Došao je drugi deo sezone, malo sam se navikao a bilo je i lakše jer su mi za saigrači došli Goran Jagodnik iz Slovenije i Dušan Bosevski iz Makedonije. Pomogli su mi da prebrodim krizu. Valjda, zahvaljujući tom videu, sada me mnogi zovu za savet, da im pomognem da prebrode krizu. Prošle godine me je zvao Uroš Luković, koji igra u Mornaru iz Bara. Jedno veče sedim kući, stiže mi poruka od njega, iako smo mi samo prijatelji sa utakmica, nismo neki drugari, u on mi kaže „molim te reci mi kako da izađem iz ove krize“. A onda ja kao neki psiholog kažem radi to i to i proći će te.

Lučić i Otašević

U bogatoj igračkoj karijeri promenio si dosta trenera. Sa kim si imao najbolju saradnju? 
-Najbolju saradnju sam imao sa Dejanom Radonjićem u Budućnosti. I danas smo prijatelji. Sa Željkom Lukajićem u Hemofarmu sam uvek ulazio u rasprave, ali shvatio sam na vreme da je vrhunski trener i dobar čovek. Slovenac Alen Štimac bio mi je trener u Poljskoj u drugom delu sezone, i njega baš cenim. On me je odveo u MZT. Ne mogu zaboraviti ni Sretena Đurića, Dragana Panića , Dejana Mijatovića iz Čačka, Slobodan Klipu …

Nikada ni sa jednim trenerom nisam imao konflikt a promenio sam ih više od 30. Kad treneri znaju da igrač gine za njih, onda oni znaju to da cene. Sećam se igrao sam za Budućnost, ali sam voleo da dođem u Užice i sa drugarima odigram fudbal za FK Siti koji se takmičio tada u seoskoj ligi. Tih meseci nisam mogao da idem kući, bio sam nerovozan, a trener Radonjić pozove mog bivšeg trenera Mijatovića i pita ga ovim rečima „Šta da radim sa onom tvojom budalom?- Šta mu je?- Samo pukće, odlično trenira, ali je nerovozan. – Jeli išao kući skoro? – Nije tri meseca.- Pusti ga neka ide i vratiće se kao nov. „ Tako je i bilo. Bio je utorak uveče posle treninga sam dobio odobrenje da dođem u Užice, ali pod uslovom da ne igram fudbal. Naravno da sam morao odigrati makar 20 minuta. U subotu sam u Podgorici odigrao sjajnu utakmicu.
I posle košarke, košarka. Uplovićete u trenerske vode?

-Čitavog života sam u nekom takmičarskom ritmu, imaš pritisak, moraš da pobeđuješ. Navikao sam tako da živim i ne mogu sada da odem u penziju i radim nešto što nije u mom stilu. Bora Džaković mi je jednom prilikom rekao da ću biti dobar trener. Trudiću se da to zaista i postanem.
Užice Vam je u srcu?
-Volim svoj grad, ovde mi je porodica, društvo, ovde mi je sve. Dešavalo se da za dan pređem 500 km i iz Skoplja dođem samo da se vidim sa drugarima. Sledeći dan idem nazad.

Autor:  Zorica Đoković
Foto: Miloš Cvetković

You may also like...